Uganda je bila prva zemlja na svijetu koja je zakonski priznala svoj nacionalni znakovni jezik i to 1995. godine. Od tada pa do danas u samo 50-ak zemalja svijeta nacionalni znakovni jezici imaju jednak status kao i nacionalni govoreni jezici. Što je manje od 1/4 svih država članica Ujedinjenih naroda (UN broji 193 države članice).
Nacionalne kampanje priznavanja znakovnog jezika bile su osnova zagovaranja brojnih nacionalnih saveza Gluhih. Ti savezi radili su u partnerstvu s gluhim aktivistima i akademskom zajednicom sa zajedničkim ciljem postizanja zakonskog priznavanja svojih nacionalnih znakovnih jezika!
Nacionalni znakovni jezici samostalni su jezici s istim jezičnim svojstvima kao i govoreni jezici te zaslužuju zakonsko priznavanje kao manjinski jezik svoje zemlje s jednakim statusom kao i govoreni jezik.
Zašto je važno zakonski priznati nacionalni znakovni/e jezik/e?
Zakonsko priznavanje nacionalnih znakovnih jezika prvi je korak na putu k ostvarivanju ljudskih prava za gluhe osobe. Priznavanje znakovnih jezika je instrumentalno pravo Gluhih koje ujedno i obvezuje nacionalne vlade.
Preko zakona o znakovnom jeziku Gluhi imaju pravo tražiti pristupačnost na svim područjima života na svom nacionalnom znakovnom jeziku te napokon imati koristi od „jednakih mogućnosti“. Zato vlade imaju zakonsku obvezu osigurati priznavanje znakovnih jezika kao prvi korak uključivanja gluhih osoba i znakovnih jezika u svoje društvo.
Zakon o znakovnom jeziku omogućava ostvarivanje temeljnih prava gluhih osoba, kao i pravo na ravnopravan pristup svim područjima društva. Zakon o znakovnom jeziku omogućuje gluhim osobama uživanje jednakih mogućnosti u svim područjima života. Vidimo se sutra kada ćemo vam objasniti što to sve znači u praksi! Uz to, ako još niste dali podršku našoj Povelji o pravu na znakovni jezik za sve, učinite to danas.